Ivan Rendić je bio hrvatski kipar koji, iako se rodio u Imotskom (27. kolovoza 1849.), a preminuo u Splitu (29. lipnja 1932.), ima neizmjerno velik značaj za Supetar.
Životopis
Rendić se kiparstvom počeo baviti još u djetinjstvu koje je provodio u Supetru na Braču, ponajviše zbog tradicije klesarstva i kiparstva koja je jako snažna na tom otoku. Prvu pravu poduku u svom zanimanju dobiva u Trstu, a svoju strast nastavlja loviti u Veneciji gdje upisuje Likovnu akademiju 1867. godine. Istu je uspio i završiti samo četiri godine kasnije, točnije 1871. Od 1872. do 1876. godine, Rendić je proveo mnogo vremena radeći na svom osobnom stilu i usavršavao ga je, između ostalog i u ateljeu Giovannija Duprea. Dupre je bio poznati talijanski kipar koji je većinu svog života proveo u Toskani, a bio je od većeg značaja u razvoju vještine kiparstva, tada još mladog Ivana Rendića. Rendićev boravak i školovanje u Italiji financirao je poznati hrvatski biskup Josip Juraj Strossmayer kojemu nije bilo strano činiti nešto takvo za brojne umjetnike. 1877. godine, tada već oženjeni Rendić, vraća se u Zagreb gdje otvara svoj atelje u kojem je izveo velik broj narudžbi. 1879. godine je proglašen prvim hrvatskim kiparom nakon što je postao član Društva umjetnosti. 1880. godine, strašan potres je zadesio Zagreb i to je na neki način prisililo Rendića da se preseli u Trst. U svojoj posljednjoj fazi života, neuspješno je pokušao otvoriti klesarsku školu na Braču, a oduzeta mu je i narudžba za njegovo životno djelo – mauzolej obitelji Petrinović. Ostatak svog života proveo je na Supetru u siromaštvu, a preminuo je u splitskoj bolnici.
Dan s Rendićem
Kao što smo rekli, Rendić je bio od neprocjenjivog značaja za Supetar pa se tako i većina njegovih djela može prepoznati u tom gradu. Turistička zajednica Supetra tako je u suradnji s Narodnom knjižnicom Supetra osnovala jedan kulturni događaj “Dan s Rendićem” koji bi svakome trebao maksimalno približiti i prikazati neka njegova istaknuta djela.
Kulturni obilazak Rendićevih djela započinje pored samog spomenika Rendiću. Spomenik se nalazi na supetarskoj rivi, a obilazak se nastavlja ulicom koja nosi Rendićevo ime i vodi do njegove obiteljske kuće. Obilazak se nastavlja u povijesnoj jezgri Supetra i vodi do Galerije Ivana Rendića koja sadrži velik broj djela poznatog kipara. U blizini galerije nalazi se park kojeg krasi Rendićeva “Alegorija uma” – kip žene u prirodnoj veličini s obilježjima knjige, vijka, i globusa, a izrađen je u bronci.
Obilazak vodi duž supetarske rive, do groblja na kojem je sahranjen Ivan Rendić. Na istom groblju može se naći još čak 14 njegovih djela. Tu se ujedno i završava obilazak u sklopu Dana s Rendićem.
Rendićeva djela u Zagrebu
Iako su Rendićeva djela razasuta po mjestima kao Supetar, Trst, Rijeka, Venecija, Dubrovnik, Split i po ostatku otoka Brača, neka od najznačajnijih je moguće pronaći upravo u glavnom hrvatskom gradu – Zagrebu. Primjer tih djela sasvim sigurno bi bile biste koje se nalaze u parku Zrinjevac. Biste su posvećene hrvatskim velikanima Augustu Šenoi, Juliju Kloviću, Andriji Meduliću i Nikoli Jurišiću.
Ivan Rendić izradio je i spomenik Petru Preradoviću koji se nalazi nasred istoimenog trga. Ovaj trg među stanovnicima Zagreba još je poznat i kao Cvjetni trg. Za velik broj ljubitelja Rendićevih djela, upravo je ovaj spomenik njegovo najznačajnije djelo. Spomenik je gradu Zagrebu poklonio Stjepan pl. Miletić. Svečano je otkriven 1895. godine, a prvobitna lokacija bila mu je Strossmayerov trg. 1956. godine je preseljen na svoju današnju lokaciju.
Fontana koja se nalazi u parku Grič, iako je replika Rendićevog djela, i dalje je spomenik koji vrijedi istaknuti. Originalna fontana nalazi se u Muzeju za umjetnost i obrt. Na lokaciji replike fontane nekoć je stajao original, ali je zamijenjen 50-ih godina prošlog stoljeća.
Još jedno Rendićevo djelo u Zagrebu koje vrijedi istaknuti bio bi spomenik fra Andriji Kačiću Miošiću koji se nalazi na početku Mesničke ulice, a otkriven je 1891. godine za Jubilarne gospodarske izložbe u Zagrebu.
Zaključak
Prava je šteta što je istinita ona uzrečica koja kaže da nečiji značaj prepoznajemo tek kada taj netko umre. Ivan Rendić nije bio izuzetak u tome. Za vremena svog života nije baš prečesto bio shvaćen i cijenjen koliko je trebao biti, ali danas nema dvojbe koliko je bio velik i važan hrvatski umjetnik koji je veći dio svog života radio ono što je volio. Čak i pred kraj života, u periodu koji je proveo u siromaštvu, bio je predan jedino kiparstvu i bračkom kamenu. Stoga je bitno ne zaboraviti njegovu važnost u hrvatskoj umjetničkoj povijesti i narodnom preporodu.