Top Destinacije

Uređenje mjesta 0 Naša ocjena
0.00
Zabavni sadržaji0
Ljubaznost domaćina0
Turistički djelatnici0
Prosječna ocjena korisnika 6.70
POVIJEST
 
U špilji Vindija kod Varaždina pronađeni su najbolje sačuvani ostaci neandertalaca na svijetu, stari oko 30.000 godina.
Prema arheološkim nalazima, područje grada bilo je naseljeno još u rimsko doba, o čemu svjedoče i imena dviju danas postojećih ulica - Via Militum i Via Petovia (današnje ulice Braće Radić i Optujska).
Povijest Varaždina je usko povezana s poviješću srednjovjekovne Varaždinske županije. Postoje pretpostavke da je prije 12. stoljeća postojala plemenska župa Varaždin. Prema sačuvanim izvorima jasno se vidi da su u razvijenom i kasnom srednjem vijeku postojale Varaždinska i Zagorska županija. Oko 1350. godine, reorganizacijom županija, stvara se velika Varaždinska županija koja je, između ostalih, u svoj sastav uključila i neke susjedne županiju. Varaždinska županija se od sredine 14. stoljeća dijelila na manje kotare koji su se većinom podudarali sa starim županijama.
Varaždin se prvi puta spominje 1181. godine. Hrvatsko-ugarski kralj Bela III. je 1194. svome sinu Emeriku (Mirku) povjerio hrvatski prostor na upravljanje, isključivši mlađeg sina Andriju iz sustava vlasti. Andriju je predodredio da ode u križarsku vojnu, a Emerika da postane kraljem. 
Nakon toga Varaždin se razvija kao tipičan srednjovjekovni privilegirani grad, a ubrzo postaje najnapučenijim gradom današnjeg područja kontinentalne Hrvatske (tadašnje Kraljevine Slavonije). Varaždin je bio ne samo sjedištem Varaždinske županije nego i često mjestom gdje su se održavala zasjedanja Sabora. Varaždin je vrlo brzo postao trgovačkim središtem jer se nalazio na križanju važnih srednjovjekovnih cesta koje su spajale Ugarsku s Jadranskim morem, ali i Kraljevinu Slavoniju sa susjednom Vojvodinom Štajerskom. Uz trgovinu ubrzano se počeo razvijati obrt. Prosperitet je trajao sve dok varaždinsku okolicu i sam Varaždin nisu ugrozili Osmanlije. Izgleda da je jedna od najvećih provala Osmanlija na varaždinsko područje bila 1532. godine. Sultan Sulejman I.. u ljeto 1532. godine krenuo zauzeti glavni habsburški grad Beč. Na putu mu se kod Kisega uspješno suprotstavio Nikola Jurišić. Sulejman I. je nakon neuspjeha kod Kisega napustio namjeru osvajanja Beča i vraćao se u Osmansko Carstvo. 
Za zaštitu stanovništva od osmanskih napada se koristio sustav uzbuna koji je ustaljen 1603. prema odlukama Hrvatskog sabora. Dolazak neprijatelja se morao najaviti pucnjavom topova, a svako je s oružjem u ruci morao pojuriti na onu stranu od kuda se čula pucnjava. 
Nakon potpisivanja mira kralj je nagradio bana Tomu Erdödyja za zasluge u ratu i obrani Hrvatskog kraljevstva. Godine 1607. dao mu je varaždinsku utvrdu, posjede oko Varaždina i imenovao ga nasljednim županom varaždinskim.
Varaždin je bio i crkveno sjedište tj. središte Varaždinskog arhiđakonata Zagrebačke biskupije. Najstariji popis župa Varaždinskog arhiđakonata u ranome novom vijeku je iz 1638. godine. 

Varaždinska gradska općina je s vremenom stekla brojne posjede i nekretnine, od kojih je dio davala u zakup. Često su stanovnici Varaždinskih Toplica bili zakupnici nekih varaždinskih nekretnina. 
Marija Terezija je nastojala ojačati apsolutnu vlast i jedinstvenu državu. Zbog toga je težila suziti vlast hrvatskog i ugarskog plemstva. Kraljica je 1767. godine osnovala prvu modernu hrvatsku vladu, Hrvatsko kraljevsko vijeće, čije je središte bilo u Varaždinu, a nakon velikog varaždinskog požara 1776. je preseljeno u Zagreb. Varaždin je tako od 1767. do 1776. bio glavni grad Hrvatske, a u njemu se grade brojne palače i javne zgrade koje su sačuvane do danas i daju mu obilježje baroknog grada.
 
Varaždin u 20. stoljeće ulazi s razvijenim društvenim i gospodarskim životom. Do stagnacije gospodarskih funkcija je došlo nakon prvoga svjetskog rata. Nakon drugog svjetskog rata dolazi do daljnjih procesa modernizacije i ubrzane industrijalizacije, ali i osnivanja prvih visokoškolskih institucija. 
 
 
ARHITEKTURA I ZNAMENITOSTI
 
Stari grad
Najveća znamenitost Varaždina je tvrđava zvana Stari grad. Nalazi se na sjeverozapadnom obodu gradske jezgre, a danas je u njoj smješten Gradski muzej Varaždin. Tvrđava se prvi put spominje u 12. stoljeću i vjeruje se da je tada bila sjedište varaždinskih župana. Krajem 14. stoljeća dolazi u vlasništvo grofova Celjskih koji je pregrađuju u gotičkom stilu. Iz tog vremena potječe središnji četverokutni objekt, oko koje su se izvorno nalazile drvene palisade. Najveći zahvat tvrđava doživljava u 16. stoljeću, kada je pregrađena u suvremenu renesansnu fortifikaciju. Za vlasništva Ivana Ungnada, nešto prije 1544. započinje gradnja zidina s kružnim kulama, te oko njih zemljanih bedema i jarka napunjenog vodom. Time ove građevina postaje karakterističan tip utvrde zvan "wasserburg". Pregradnju je radio Domenico dell'Allio, graditelj talijanskog podrijetla koji je djelovao u Štajerskoj. Pod kraj stoljeća varaždinska tvrđava trajno dolazi u ruke mađarsko-hrvatske obitelji Erdödy, koja će na njoj izvesti manje adaptacije u baroknom stilu.
 
Crkve i samostani
 
Crkveno graditeljstvo bilo je prisutno u srednjovjekovnom Varaždinu, no danas uglavnom nije sačuvano. Iz doba romanike potječu kameni ulomci pronađeni u današnjoj župnoj crkvi sv. Nikole. Župna je crkva u srednjem vijeku bila glavna sakralna građevina Varaždina, a trg na kojem se nalazi glavni gradski trg. Crkva je u 15. stoljeću pregrađena u gotičkom stilu, a iz toga vremena ostao je sačuvan zvonik.
Velik graditeljski zamah, Varaždin doživljava u doba baroka, dolaskom crkvenih redova u grad. Najprije se podiže isusovačka crkva (1642.-46.), kao tipična ranobarokna dvoranska crkva s "wandtpfeilerima", unutrašnjim kapelama koje su međusobno razdvojene zidovima. Godine 1650. gradi se i franjevačka crkva sv. Ivana Krstitelja, djelo graditelja Petera Rabbe iz Graza. Obje crkve bogato bogato su opremljene inventarom, zidnim slikama i štukaturama. Gradnju novog franjevačkog samostana (1626.-32) vodi gradački "Majstor Stephan", dok Jacob Schmerleib iz Leibnitza podiže isusovački samostan (1679.-91.). U 17. stoljeću u Varaždinu većinom djeluju štajerski graditelji.[6]
Osobito će značajna ostvarenja u baroknoj arhitekturi nastati u 18. stoljeću, redovito od ruku domaćih majstora, ali stranoga podrijetla. Na samom početku stoljeća gradi se kapucinski samostan s crkvom. Jednostavnog arhitektonskog oblikovanja, ovaj će sklop biti vrlo sličan kapucinskim samostanima podignutima u drugim dijelovima Hrvatske. Uz novčanu pomoć carice Marije Terezije podiže se i uršulinski samostan (1715.-1749.), u sklopu kojeg djeluje i djevojački konvikt. Uz njega je uršulinska crkva (1722.-29.), jedna od najranijih baroknih crkava u Hrvatskoj s karakterističnim zabatnim zvonikom na pročelju. Nova župna crkva sv. Nikole gradi se sredinom 18. stoljeća prema projektu domaćeg graditelja Šimuna Ignaca Wagnera.
U velikom požaru 1776. stradale su brojne sakralne građevine, a u godinama koje slijede obnovljene su i dograđene u većoj mjeri. Crkvu sv. Florijana (1777.) i crkvu sv. Vida (1778.-1782.) obnovio je domaći graditelj Ivan Adam Poch, davši im današnji izgled u kasnobaroknom stilu. Kada je 1773. ukinut isusovački red, njihovu su crkvu naslijedli pavlini koji su sagradili novo reprezentativno pročelje s volutnim zabatom. Izgradnja baroknih crkava i samostana znatno će doprinijeti urbanističkoj slici Varaždina, koja će kao takva ostati sačuvana sve do danas.
U 19. stoljeću podižu se crkve u historicističkom stilu, a među njima se ističe pravoslavna crkva sv. Đorđa iz 1884. godine.
 
Barokne palače
U povijesnoj jezgri Varaždina nalazi se niz plemićkih palača iz baroknog doba. Palače se grade od druge polovice 17. stoljeća sve do početka 19. stoljeća, a podižu ih hrvatske ili udomaćene plemićke obitelji stranog podrijetla. Na glavnom gradskom trgu smještena je palača grofova Drašković, čije je postojanje na tom mjestu zabilježeno još u 16. stoljeću, dok današnja zgrada potječe iz 18. stoljeća. Do nje se nekoć pružala palača Czindery, a s druge strane trga biskupska palača, no obje su srušene krajem 19. stoljeća. Središnja zgrada trga je gradska vijećnica koja je građena u 15. stoljeću, ali je obnovom pročelja 1791.-93. dobila svoj današnji izgled.  Na Franjevačkom trgu nalazi se poznata palača Patačić, koja je dvokatna i ima ugaoni erker te, usprkos svojim malim dimenzijama, vrlo raskošno pročelje s motivima rokaja. U njoj se odvijao bogat društveni život jer su grof Franjo Patačić i njegova žena Katarina ondje organizirali plesove i kazališne predstave. U palači su do danas u nekoliko prostorija sačuvane zidne slike. Zidne slike sačuvane su i u susjednoj palači Varaždinske županije, koja je bila jedna od najvećih baroknih palača ikad sagrađenih u Hrvatskoj. Ondje je u središnjoj dvorani naslikana iluzionistička arhitektura mramornih stupova koji nose kasetirani strop. Palaču je gradio domaći graditelj Jakov Erber.
Na istom se trgu, na sjevernoj strani, nalazi palača Wasserman-Kreuz (1785.-86.) i palača Herzer (1791.-95.), obje u stilu kasnobaroknog klasicizma. Zanimljivo je da palaču Herzer nisu podigli plemići već gradski poštar Franjo Herzer koji se obogatio novcem dobivenim na lutriji. No, ubrzo je bankrotirao pa mu je palača oduzeta.  U blizini je i palača koju je šezdesetih godina 18. stoljeća sagradio Zagrebački Kaptol, a ističe se bogatim pročeljem kojeg krasi motiv Božjeg oka na zabatu. Na Stančićevu trgu, pred nekadašnjim ulazom u Stari grad, nalazi se palača Prašinski-Sermage (17. st.), karakteristična po šarenom pročelju s crno-crvenim medaljonima te raskošnim kamenim stubištem na začelju. Na Trgu slobode smještena je palača obitelji Petković (1767. g) kojoj je u nekom vremenu uklonjen vrlo bogat ulazni portal s obiteljskim grbom.
Izvan gradskih zidina, a danas na rubu gradske jezgre, podignuto je nekoliko palača vrlo ambicioznog arhitektonskog rješenja. Iz šezdesetih godina potječe palača Erdödy na Kapucinskom trgu, s pročeljem u duhu rokokoa, te palača Keglević (1774.-75.), sjeverno od gradskih zidina, djelo graditelja Jakova Erbera. Blizu sjevernog oboda gradske jezgre podignuta je 1760. pavlinska rezidencija, zanimljiv arhitektonski objekt, gotovo centralnog tlocrta, koji u unutrašnjosti ima očuvanim rokoko štukature. S južne je strane gradske jezgre, u Zagrebačkoj ulici smještena palača Patačić-Puttar, koja je nastala spajanjem više gradskih kuća, a današnji je izgled dobila na prijelazu 18. u 19. stoljeće. U njenoj je unutrašnjosti do danas sačuvana vrijedna stolarija – dekorativne zidne obloge i vrata od entarziranog drva, rijedak primjer vrhunskog drvorezbarskog obrta u palačama na tlu Hrvatske. Izvorni interijeri varaždinskih palača uglavnom nisu sačuvani, osim pojedinačnih elemenata unutrašnjeg uređenja.
 
Ostale znamenitosti
Od starijih građevina u Varaždinu, postoje ostaci nekadašnjih gradskih zidina - dvije kule, Lisakova kula u Gajevoj ulici i Lančana kuča na Stančićevu trgu. Tu je i renesansna kuća Ritz s arkadama u prizemlju, smještena na uglu Franjevačkog i Trga kralja Tomislava, te Zakmardijevo sjemenište s kraja 17. stoljeća u Habdelićevoj ulici.
Iz 19. i početka 20. stoljeća potječe niz gradskih vila, od kojih je najranija klasicistička vila Mueller u Cesarčevoj ulici, dok se veći broj secesijskih kuća nalazi u Kolodvorskoj ulici. Najznačajnija zgrada historicističkog razdoblja je Hrvatsko narodno kazalište, rađeno prema projektima bečkih arhitekata Fellnera i Helmera, poznatih graditelja kazališta u srednjoj Europi.
U urbanom prostoru Varaždina, nalazi se više primjera javne skulpture, od baroknog kipa sv. Ivana Nepomuka pred Starim Gradom, do modernoga Meštrovićeva kipa Grgura Ninskog ispred franjevačke crkve. U dvorištu palače Varaždinske županije smještena je bista carice Elizabete, popularne Sissi, koja se izvorno nalazila u gradskom parku iza HNK.
Vrlo lijepi spoj skulpture i hortikulture nudi ambijent gradskog groblja, nastalog prema projektu Hermanna Hallera u 19. stoljeću, a koje se smatra jednim od najljepših u Hrvatskoj.

 

Izvor: Wikipedia

Bili ste ovdje? Ocijenite i komentirajte!